Stoji grad
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.
Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad srcima. Tračak sunca, moj jedini prozor u sudbinu zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor, pokazivao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.
Lica ispaćena, uplašena, lica krvava i otečena, lica umirućih, lica mrtvih, a onda odmah jedno prazno mrtvo lice, lice s plakata. "Iz pobjede u blagostanje." Na tom licu nije bilo tragova Čovjeka.
"Tko je ovaj na plakatu?" upitah iziritirana lažnim osmjehom.
"Peti jahač apokalipse." šapnu mi vjetar glasom anđela i ja prvi put osjetih da iznad nas bdije energija koju je sanjar nazivao ljubav.
Na krvavom obrazu suza, oči su umrle zadnje, oči koje pamte i ne opraštaju. Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju. U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat, bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta. Bijela golubica poletje k nebu, misao o jednoj umrloj ljubavi dotaknu moj uzburkani um.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više. Golubica se spusti pored mene.
"Tamo su zakopali izvor." šapnu mi boginja svitanja.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" pomislih
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njen glas je bio još tiši
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno
Dogodio se rat, zemlja gori mržnjom naših pradjedova i onih privilegiranih u vremenu obnove, onih koji su uživali povjerenje i uskraćivali ga, po njima, nezaslužnima, a nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom. Ja krenuh za anđelom ljubavi u novo otkrivenu stranu svijeta da tu, na vratima vremena, živeći trenutak preživim užas.
Rat je završio. Nova istina u eteru "Iz mira u rat, iz rata u pobjedu, iz pobjede u blagostanje."
Lažni osmjeh s plakata zatamni istinu o tragediji na istoku.
"Što da učinimo s godinama pretvorenim u uspomenu dok u nama raste strah od budućnosti?"
"Uvjeravaju vas da ono nije bilo dobro, a sada je još gore." reče mi glas iz vjetra tužno "Horizont je pun križeva. Zatvoren je izlazak suncu, ova tama traje predugo za ono malo sna što su vam obećali."
"Kako se zove ova zaraza koja nam nagriza dušu. Imena koja smo nekada s lakoćom izgovarali postaju aveti i mi se bojimo vremena koje ponovo guta nepodobne."
Starac duge sjede brade potraži sanjara. Na jednom trgu uz obalu mora sanjar je pozivao na pomirbu, na uništenje sjemena jahačima, da ponovo zasja sunce nad povjesti Mediterana. Uzrujana masa vođena petim jahačem apokalipse, zlom pohlepe za moći podignu ruke na pozdrav udarajući sanjara znakovima ratnika. Starac još jednom zatamni nebo. Kiša je lila kao iz kabla dok je udareni sanjar dostojanstveno nastavio:
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.
"Što da učinimo s godinama koje su nam još preostale?"
"Vrati se trenutku, kreni ponovo prema izvoru." šapnu mi vjetar
"Izvor je zatrpan"
"Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili zoru na istoku živeći snenost zapada." njegov glas je bio umirujući.
Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,
"Tamo su nestali oni koji su tek počeli poklanjati cvjetove ljubavi i tek poželjeli krenuti ka izvoru." pomislih
"Ti stojiš nad grobom svoje mladosti i suzama zalijevaš najljepši cvijet koji je u njenoj dolini nicao. Ljubav će vas izdignuti iznad aveti koje šire mržnju. Kreni i ne oplakuj više. Izvor je tamo gdje ne stižu zle misli i pohlepa pobjednika. Jedino oni koji to shvate su heroji trenutka."
Bogovi se udružuju u tragičnom trenu ove povijesti ljudskog zla. Slijedim zvuke njihovih misli.
Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" danas oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.
I ja sam živjela u takvom gradu, a onda je prošlo moje i njegovo vrijeme. Sjećam se da su se laste vraćale kada sam odlazila. Niska od mjeseci i godina je bivala sve dulja, zaboravljala sam njegov jezik i ljude, ostala su samo maglovita sjećanja na izvor rijeke i veliku tržnicu. A onda jedne večeri ugledah na ekranu sliku iz uspomene i vidjeh ljude koji bježe. Velikom tržnicom se prosu krv i jauk umirućih.
Bogovi tuguju zbog čovjeka kojem su udahnuli život.
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
U kristalnoj kugli mog života ugledah grad oronuo u svojoj tuzi.
"Zar još nisu pronašli izvor?" pomislih gledajući povorku koja se približavala groblju. Ovo se prognani vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije šesnaest godina neshvaćajući razlog bježala od smrti.
Zvuk božjih glasova prelazi u jecaj i ja začuh najtužniju simfoniju univerzuma.
Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
Diana i Bacchus, Perun, Perunika i Zora, Vid, Vesna, Morana, Artemida i Dionisije, Zeus i Europa, Orion i sedam Atlasovih kćeri, vile i vilenjaci, kao jato bijelih ptica kruže iznad velikog križa ispod kojeg gore svijeće nestalima. Tisuće imena bez tijela, ispisana noćnim morama onih koji su ostali.
Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila svoju polovicu bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."pomislih
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanje i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici i utonuh u čudesan san iz kojeg se dugo nisam željela probuditi.
U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.
Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.
Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.
Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."
